Mobing u Crnoj Gori prvotuženog (kao poslodavca) i od drugotuženog (kao odgovornog lica kod poslodavca-prvotuženog, koji je pravno lice); 2) zabranjuje se tuženim navedeno ponašanje na radu prema tužiteljicama; 3) djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i obavezuje prvotuženi da na ime naknade nematerijalne štete zbog zlostavljanja na radu i iz toga proizišle povrede prava ličnosti, isplati tužiteljicama V.K i A.Č. iznose od po 2.000 eura, kao i da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.125,75 eura; 4) odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev da prvotuženi tužiteljicama isplati još 7.500 eura za V.K i A.Č. još 6.000 eura, na račun duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti; 5) odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženog Z.V. da mu tužiteljice isplate troškove parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari. Povodom prvostepene presude, prvotužena Opština Nikšić, u žalbi na usvajajući dio i na odluke o troškovima postupka, navodi da prvostepeni sud nije imao u vidu koje lice predstavlja izvršioce mobinga u smislu čl. 2 st. 3 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu (SL CG 30/12), kao utvrđivanja njegovog postojanja i zabrane da se dalje ponavlja. U tom smislu prvotužena je insistirala da se nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Ukazuje se na čl. 6, kao i čl. 2 st. 3 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, u vezi pogrešne odluke prvostepenog suda da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, jer se izvršiocem mobinga smatra poslodavac sa svojstvom fizičkog lica i odgovorno lice kod poslodavca sa svojstvom pravnog lica, zaposleni ili grupa zaposlenih kod poslodavca ili trećih lica sa kojim zaposleni ili poslodavac dolazi u kontakt kod obavljanja poslova na radnom mjestu. Ukazuje se i na sudsku praksu u sličnim slučajevima, kako sa prostora nekadašnje zajedničke države, tako i zemalja Zapadne Evrope, pa predlaže da se presuda preinači, kako u pogledu 122 većeg iznosa naknade, tako i odgovornosti drugotuženog. Prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra S.M. za koji prvostepeni sud nalazi da je urađen prema pravilima struke, postupci tuženih kod obavljanja posla i datih radnih zadataka-kod tužiteljica su narušili psihičku stabilnost, što predstavlja ne samo subjektivni doživljaj. Sud uvažava i umanjenje životne aktivnosti kod obje tužiteljice od 24% kod V.K. i 20% kod A.Č. koje se povezuje sa stresogenim faktorima na radnom mjestu koje tužiteljica doživljava kao zlostavljanje, pri čemu se klinički simptomi tužiteljica ispoljavaju hroničnim posttraumatskim stresnim poremećajem sa dominantnim simptomima anksiozno depresivnog sindroma s napadima panike i epizodama povratne depresije. Iako je prvostepeni sud u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, koji iako stručan i dat na osnovu medicinske dokumentacije, po ocjeni drugostepenog suda ne može biti osnov da se tužiteljicama zbog pretrpljenog dosudi naknada za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, kako 122 Presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 1263/18 od 06.03.2019, str. 3. 82