Mobing u Crnoj Gori za obavezivanje tuženog da joj naknadi traženu nematerijalnu štetu u smislu čl. 10. Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, niti je na tuženog mogao preći teret dokazivanja da zlostavljanja nije bilo. To što iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je tužiteljica osjećala stres zbog svega što joj se dešavalo, predstavlja subjektivni doživljaj spornih postupanja tuženog i njegovih zaposlenih, a za što tuženi ne može snositi odgovornost, jer je izostao osnovni uslov za ostvarenje tog vida odgovornosti, a to je uzročna posledična veza između štete koju je tužiteljica pretrpjela i postupanja tuženog.” U prilog navedenom zaključku sudija selektivno koristi pojašnjenje vještaka medicinske struke na pitanje punomoćnika države „da se „mobing“ ne pojavljuje u međunarodnoj klasifikaciji duševnih bolesti i da se u 132 izvještajima ljekara konstatuje kao podatak koji daje pacijent” prenebregavajući činjenicu da je vještak utvrdio trpljenje duševnih bolova, kao i da zbog hroničnog stresnog posttraumatskog poremećaja i poremećaja prilagođavanja sa epizodama povratne depresije, odnosno reaktivne psihoze, postoji trajno umanjenje životne aktivnosti koje se sa psihijatrijskog aspekta procjenjuje na 20%. Na štetu tužiteljice ovu presudu je 13.11.2015. godine u cjelosti potvrdio 133 Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni. Potom je 15.06.2016. godine Vrhovni sud Crne Gore reviziju odbio kao 134 neosnovanu. Vrhovni sud je cijenio da „su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se radnje na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev ne mogu smatrati radnjama aktivnog ili pasivnog ponašanja na radu prema tužiteljici koje se ponavljaju i imaju za cilj povredu dostojanstva, ugleda ličnog i profesionalnog integriteta i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje pa nema ni osnova za odgovornost tužene (Država Crna Gora, ZIKS)”. Vrhovni sud je nadalje insistirao da “zlostavljanje na radu (mobing) kao oblik diskriminacije može predstavljati diskriminaciju samo ako je ponašanje zasnovano na ličnim svojstvima zaposlenog ili grupe zaposlenih. Zlostavljanjem na radu ne mogu se smatrati radnje kojima tužiteljica nije stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene i koje nijesu imale za cilj opisane povrede. Ponašanje navedenih lica, kao reakcija na prijavu tužiteljice o nedoličnom ponašanju radnika tužene protiv kojih je pokrenut disciplinski postupak, svakako to nijesu, kao ni raspored sa radnog mjesta za koje nije ispunjavala uslove na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, gdje joj je 135 umanjen koeficijent.” U zaključku presude Vrhovnog suda se navodi „to što se vještak medicinske struke izjašnjavao o osećaju stresa tužiteljice zbog iznijetog ponašanja zaposlenih tužene nije 132 Presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 4822/13 od 19.02.2015, str. 10. 133 Presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 1698/15 od 13.11.2015, u vijeću sastavljenom od sudija Magdalene Zečević kao predsjednice vijeća, Vjere Šljivančanin i Katarine Đurđić kao članova vijeća. 134 Presuda Vrhovnog suda Rev. br. 104/16 od 15.06.2016. Vijeće Vrhovnog suda Crne Gore u sastavu Branimir Femić, kao predsjednik vijeća, Julka Badnjar, Rade Kovačević, Radojka Nikolić i Natalija Filipović, kao članovi. 135 Presuda Vrhovnog suda Rev. br. 104/16 od 15.06.2016, str. 3. 91