Mobing u Crnoj Gori mora upisivati kada dolazi i odlazi sa posla, što nije bila obaveza za sve zaposlene, već samo za njih pet: nju, arhivara, vozača, tehničku sekretaricu i sekretaricu. Tužiteljica se samo jednom upisala, misleći da se radi o obavezi za sve zaposlene, te prestala vidjevši da to nije slučaj. Uslijedili su pismeni podnesci od strane direktora B.O. s kritikama na račun njenog rada uz istovremeno upućivanje i Savjetu tužene, među kojima i dopis zaposlenima, njoj i Savjetu, vezano za njen navodni nerad, neangažovanje na poslu, propuste u radu, nedokazive krivične radnje. Nakon toga su izostali kontakti osim pismena komunikacija, a tužiteljica je ustala sa tužbom za klevetu. Iako je tokom prve godine zaposlenja tužiteljica prisustvovala svim sastancima sa direktorom i sa Savjetom, naprasno je isključena iz svih sastanaka sa direktorom, koji su se održavali jednom nedeljno ili petnaestodnevno. Poslovi koje je tužiteljica obavljala kao sekretarka tužene podijeljeni su drugim zaposlenim. Dodatno, dotadašnje pravo na mobilni telefon i plaćeni limit joj je osporeno, a u januara 2013. godine i njeno radno mjesto ukinuto. Kada su sva lica ženskog pola na radu kod tužene 8. marta 2013. godine dobila po stotinu eura, tužiteljica je jedina izopštena. U martu 2013. godine tužiteljica je Savjetu tužene podnijela zahtjev za pokretanje postupka zaštite od mobinga, ali je reakcija tužene na navedeni zahtjev izostala. Savjet nije odlučivao, cijeneći da se radi o nadležnosti suda, uprkos jasnim zakonskim normama. Sa još nekoliko zaposlenih podnijela je zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv odgovornog lica kod tužene B.O. Savjetu tužene, gdje Savjet tužene ponovo nije postupio ni po ovom zahtjevu, niti preduzeo radnje predviđene zakonom. Zbog narušenog psiho-fizičkog zdravlja tužiteljica je morala poći na bolovanje od 15.05.2013. sve do 20.07.2013. godine, dok je nadređeni B. O. nastavio sa zlostavljanjem i u njenom odsustvu, vrijeđajući je na sjednicama Savjeta tužene i omalovažavajući je posredstvom medija. U prvoj polovini novembra 2013. godine B.O. je tužiteljici dostavio Ponudu za zaključenje Aneksa ugovora o radu za mjesto šefa odsjeka za pravne, opšte i računovodstvene poslove. U decembru 2013. godine donio je rješenje o otkazu ugovora o radu, nakon čega je Savjet tužene poništio navedena rješenja. U januaru 2014. izvršni direktor B.O. je zabranio službi računovodstva tužene da tužiteljici obračunava i isplaćuje zaradu. Direktor B.O. je bez ovlašćenja donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio računovodstvu rješenje, zbog čega narednih pola godine M.Ž.M. nije primala platu, a dolazila je redovno na posao, iz razloga što je postojala odluka Savjeta tužene da je raspoređena na drugo radno mjesto. Po povratku tužiteljice s bolovanja, M.Ž.M. više nije mogla da uđe u Agenciju. Njena kartica blokirana, interfon onesposobljen, telefon isključen, a od kolega traženo da se iznesu njeni akti iz kancelarije, te više nije imala pristup kancelariji. Svjedočkim iskazima zaposlenih kod tužene datim u momentu kada je 72