Mobing u Crnoj Gori postupka za utvrđivanje disciplinske, materijalne i druge odgovornosti zaposlenog; Kasnije su Osnovno i Više državno tužilaštvo protiv tužiteljice podnešenu krivičnu prijavu, pravosnažno odbacili kao neosnovanu. 2.3) Sud je takođe bio dužan da konstatuje, a nije, da su tuženi ponovo prekršili Zakon o zabrani zlostavljanja na radu član 24 dok je u toku bio proces zaštite od mobinga pred nadležnim sudom na način što su tuženi podnijeli 02.07.2018. godine inicijativu za razrješenje tužiteljice Skupštini Crne Gore, iako su svi članovi Savjeta CBCG uključujući mobera, formalnim dopisom tužiteljice od 02.07.2018. godine raspoloživim u spisima predmeta, blagovremeno upozoreni da bi pokretanje inicijative o razrješenju tužiteljice predstavljalo kršenje Zakona o zabrani zlostavljanja na radu član 24 koji eksplicitno propisuje da „Pokretanje postupka za zaštitu od mobinga, kao i svjedočenje u tom postupku ne može da bude osnov za: otkaz ugovora o radu, odnosno prestanak radnog ili drugog ugovornog odnosa po osnovu rada.“ Imajući u vidu navedeno, jasno je da postupajući sudija Grdinić nije primijenio relevantne materijalnopravne odredbe koje je trebalo da primijeni i da je prvostepena presuda pravno neodrživa. Gledano iz ugla odluke ESLJP u slučaju Špadijer protiv Crne Gore sporan je sljedeći nalaz sudije Grdinića: “Čak, i kad bi se prihvatila tvrdnja da je drugotuženi bio obavezan da i u periodu nakon 12.03.2018. godine na tužilju delegira neku od rukovodećih nadležnosti, sud nalazi da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od neophodnih uslova da bi se takav propust drugotuženog mogao okarakterisati kao mobing, a to je da je takvo postupanje drugotuženog vršeno u kontinuitetu i u dužem vremenskom periodu, što se po mišljenju suda ne može reći za konkretnu pravnu situaciju. U prethodnom dijelu obrazloženja sud je ukazao na stav iskazan u sudskoj praksi i kod velikog broja teoretičara o vremenskom periodu koji je potreban da protekne da bi se moglo govoriti o mobingu, ali ovdje je korisno ukazati na presudu Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 853/14 od 22.10.2014. godine, gdje se navodi da iako je tužilja u tom predmetu tvrdila da je bila žrtva zlostavljanja na radu dvije godine, u toku postupka je utvrđeno da je na poslu bila samo mjesec i petnaest dana, dok je preostali period bila na bolovanju, te je sud iznio zaključak da se ne može raditi o periodu koji je neophodan da bi bio ispunjen uslov trajnosti radnji u dužem periodu da bi moglo biti govora o mobingu. U konkretnom slučaju se radi o identičnom periodu o kojem je bilo govora u prethodno citiranoj presudi Vrhovnog suda. Naime, drugotuženi u periodu od 12.03.2018. godine do momenta razrješenja tužilje dana 05.07.2018. godine na tužilju nije delegirao ni jedno od rukovodećih nadležnosti, međutim među strankama nije bilo sporno da je tužilja na bolovanju bila u periodu od 27.04.2018. godine do 24.05.2018. godine, da bi rješenjem Centralne banke Crne Gore br. 13-3711-2/2018 od 09.05.2018. godine tužilja bila upućena na službeni put 177